Selimović o prijateljstvima: A čovjeku su od svega najvažniji prijatelji.

Jedno od najljepših iskustava je prijateljstvo. U svojim romanima Tvrđava i Derviš i smrt  Selimović nam piše o prijateljstvima, izdaji, napuštanju, razočaranju, ali i o prihvatanju, ljubavi i požrtvovanosti. U pomenutim romanima pojedinac se suprotstavlja kolektivu, naoružan samo svojim vlastitim uvjerenjima. Ahmed Nurudin i Ahmet Šabo dospijevaju u nemilost zakona i vlasti, čija je moć imala veliki uticaj u izrazito malograđanskoj sredini. Oba junaka predstavljena su kao ljudi koji se po svom mišljenju razilaze od kolektiva kojem pripadaju, ali i pored toga oni ne bivaju ostavljeni i usamljeni. Njihova plemenita misao stvorila je mali ali snažan krug ljubavi i prijateljstva. Nemilost u kojoj su se našla ova dva junaka podstakla je proces preobražaja koji ih je učinio aktivnijim, duhovnijim i ljudskijim prirodama. Situacija u kojoj su se našli pokazala je kakvim prijateljima su okruženi. Na životnom putu svakog od nas stajao je bar jedan ovakav prijatelj.

Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.

O izdaji

Mula Ibrahim odlučuje da izda prijatelja, kome duguje svoj život i da pogne glavu pred sistemom. Ahmet Šabo se tada osjeća razočarano i napušteno:

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš u sred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo.

Mula Ibrahim je živio u strahu i poniznosti, žudeći za naklonošću jačih i uticajnijih, što je uslov svakog poslovng uspjeha. Želio je da stekne društveni ugled i položaj pa je žrtvovao svog spasitelja i ostavio ga u nesreći. Kasnije nije imao hrabrosti da mu priđe u javnosti. On tajno, skriveno, sav u strahu, dolazi do Šabe kako bi mu ponudio pomoć. Šabo prihvata njegovu pruženu ruku i shvata da Mula Ibrahim prosto nije mogao i ne može protiv svoje ličnosti i prirode. Možda u životu ne trebamo očekivati više od onog što nam ljudi zaista mogu pružiti.
U liku Mula Ibrahima dolazi do sukoba između njegove ličnosti i njegovih ideja. Ahmet Šabo, slušajući njegove riječi, ponekad ne vjeruje svojim ušima. Mula Ibrahim, iako to protivrječi njegovoj prirodi plašljivog i izgubljenog čovjeka, brani čovjekovu odgovornost na zemlji. Kaže da svoju brigu ne smijemo prepustiti drugome, da se treba učiti voljeti kako se svijet ne bi pretvorio u mučilište. Za razliku od njega Ahmet Šabo više voli biti dosljedan svojim principima.

Prihvatanje

Ali kako život uzme tako i nadoknadi. U Šabinom životu postoji poetični i nemirni Mahmut Neretljak. Mahmut je nosilac ideja, sanjar. Mašta i dječiji polet daju mu nadu da će ostvariti svoje snove. To je ono što pjesnik Ahmet Šabo voli u njemu. Mahmut stoji uz Šabu u najtežim trenucima. Mahmut daje ali i uzima. On donosi hranu i pomaže Šabi i njegovoj Tijani da prežive, ali često odnese jednu šolju od dvije koje imaju, jedine Šabine cipele samo nestanu. Kasnije se pojavi u kući neki predmet kojim Mahmut nadomješta ono što je uzeo. Ali oni prihvataju takvog Mahmuta, jer je prije svega dobrodušan i ne skriva se iza svoga lika. Kakav je takav je. A šta je prijateljstvo ako ne prihvatanje drugog. Kako život teče u romanu tako se i situacija mijenja. Odjednom se Mahmut zadovoljava trgovačkim poslom i sav mu se predaje. Tada Ahmet Šabo ne može da povjeruje šta se dešava sa njegovim prijateljem. Odjednom nestaje Mahmut sanjar, pretvara se u nekog koji se zadovoljava mrvicama i onim što nije. Vrlo često nas u životu iznenade ponašanja nama bliskih ljudi, pa ne možemo da ih prepoznamo. Najviše se ljutimo kad u njima ne prepoznajemo ono zbog čega smo ih zavoljeli. Ali Mahmut se vrlo brzo vraća onom što je bio nekad i sa svojim prijateljem nastavlja da dijeli nesreću i sreću. Šabo o Mahmutu Neretljaku:

Gledao me prijekorno što sam odlazio, i oduševljeno, što sam prezdravio. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuće ko kuće. A čovjeku su od svega najvažniji prijatelji. Bilo mu je pusto i teško bez mene, izlazio je na drum, u polje, iako je znao da još nećemo doći, tako mu je bilo lakše, činilo mu se da nam je bliži, a kad me bolest oborila, neprestano je sjedio nada mnom, ljut na mene. Ako umrem, mislio je, šta će on?

Suprotnosti

Tajanstveni i surovi Osman Vuk potpuna je suprotnost Ahmetu Šabi kao što je Hasan suprotnost Ahmedu Nurudinu. Osman Vuk i Hasan likovi su koji imaju potpuno drugačiji pogled na svijet od svojih prijatelja. Međutim, pored suštinskih razlika oni ostvaruju prijateljstvo. Oni stoje na suprotnim stranama, na jednoj se nalazi misaonost a na drugoj apsolutno življenje. Za narod kasabe Hasan je kontroverzan, pošten i nepošten, izuzetno sposoban i potpuno nesposoban, nemilosrdan i budala. Ali Hasan nije mario za te priče i družio se sa svima. Način na koji Hasan bira prijatelje lišen je svakog koristoljublja. Ahmed Nurudin o Hasanu kaže:

Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učino; i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Hasan je oličenje muške predanosti životu. Ahmed Nurudin ispituje težinu stvari, složenost njihovih odnosa u svijetu. Hasan u život uranja. On šarolikost života voli onoliko koliko i vlastitu slobodu. Ova dva prijatelja kroz čitav roman se sreću i razilaze, pa se opet nalaze i raspravljaju. Uprkos razlikama i jedan i drugi dolaze do zajedničke spoznaje, pronalaze nit koja ih zauvijek spaja, nit na kojoj njihovo prijateljstvo počiva. To je spoznaja da je dobra malo u svijetu. Hasan nam otkriva i našu moralnu tjeskobu i nestabilnost.
On se suprotstavlja derviškom mišljenju da su vjera i pravda važnije od čovjeka. Hasanov lik otkriva još jednu mogućnost čovjekovog opstajanja. Avantura, rizik, neizvjesnost su nešto na čemu se može živjeti. Ovakvo viđenje ljudskog života sušta je suprotnost nastojanju Ahmeda Nurudina da nađe čvrst oslonac. Hasan kao da dokazuje da se i na pijesku može sagraditi stabilan dom. Svoju vedrinu i spremnost za davanje Hasan je platio površnošću i neprilagodljivošću. U njemu nema one duhovne dubine koju nalazimo u Ahmedu Nurudinu. Obojica ovaploćuju dvije mudrosti u ljudskom životu. Hasanova je dnevna mudrost, a Ahmed Nurudin je noćna mudrost velikih iskušenja i velikih gubitaka. Kako cijelim romanom preovladava ta pesimistična vizija svijeta da je svaki čovjek na gubitku, a smrt lebdi u vazduhu tako se i ovo prijateljstvo prekida izdajom. Ovaj put Ahmed Nurudin izdaje svog dragog Hasana. Stao je na drugu, tamnu stranu pa mu se opet i to obija o glavu. Pred kraj romana Ahmed Nurudin vidi da je i on spreman da izda prijatelja koji mu je pomogao, kao što je njega izdao Mula Jusuf.

U romanu Tvrđava Ahmet Šabo sreće Osmana Vuka.

On, Osman, je vedri sotona, bez srca, a blistavog uma, tačan i hladan kao sat. I bezdušan kao sat.

Osman ima neosjetljivu savjest, a opet je dobrodušan i želi da pomogne. Budući da u romanu Tvrđava vlada ljubav tako se prijateljima opraštaju mane i ta atmosfera traje do kraja romana.
Sve razlike među prijateljima vremenom se prevaziđu. Pravi se prijatelji uvijek ističu i spremni su u svakom trenutku biti tu za nas. Budimo sretni ako imamo takve prijatelje i ne pokušavajmo ih mijenjati. Svi mi smo posebni i jednistveni, mijenjajmo i izgrađujmo sebe ne osuđujući nego prihvatajući druge.

Ostavite komentar..