MILAN RAKULJ: O književnosti, ljubavi i bitisanju

Milana Rakulja poznajem još iz studentskih dana. Sjećam se pauza između predavanja, sonet je nastajao dok trepneš, uvijek je bilo dobre zabave, zdravih šala, svirki, pravog prijateljstva.

Danas sam srećna što ga mogu intervjuisati, jer smo mi djeca te generacije nekako drugačije odrastali, bili ponosni što učimo od nama većih, i drago mi je što se mnogi od nas bore za svoje ideje i zamisli isprepletene dozom straha, ali opet onako srčano. U nastavku teksta pročitajte o čemu smo sve razgovarali.

Pričaj nam malo o svom razvojnom putu. Sjećaš li se nečega iz djetinjstva što te vodilo sve do sada? Fakultet, neke životne odluke nakon njega?

Sjećam se da u djetinjstvu, što je normalno, nisam mogao uticati na većinu stvari koje su se dešavale oko mene. Najgore od njih bili su rat, izbjeglištvo i škola. Kada sam odrastao, mislio sam da je porasla i sloboda izbora. Birao sam ljubav, poeziju i fakultet, a zapravo je sve bilo slično kao i kada sam bio dijete. Mene su ustvari birale ljubavi, o tome sam morao pisati, a da bolje pišem izgleda da sam morao i studirati. Kasnije je sve to uzelo maha. Čak sam i posao birao na osnovu toga koliko ga volim, a ne kako ću od njega živjeti, a pošto volim mnogo, tako sam jednostavno morao izabrati.

Poezija i Brankovo kolo – kako je taj priod uticao na tebe?

Poezija i Brankovo kolo nisu periodi nego dvije konstante u mom životu. U poeziji sam oko deceniju i po, a za Brankovo kolo prvu knjigu objavio sam prije devet godina, i od tada sam stalni gost jednog od dva festivala koje organizuju godišnje. Imao sam sreću da mi Brankovo kolo objavi dvije knjige pjesama, jer upravo oni imaju najveći festival poezije na Balkanu i jedini su izdavač na ovom prostoru koji objavljuje isključivo poeziju. Na čelu sa Nenadom Grujičićem mnogo su uradili za ijekavsku struju savremenog srpskog pjesništva. Interesantna stvar je, međutim, da je Brankovo kolo počelo 1895. godine kao časopis koji je vodio Palve Marković Adamov i da je jedan od najzastupljenijih pjesnika u tom časopisu bio, takođe, ijekavičar – Aleska Šantić.

Znamo da ti je poezija velika strast. Da li pišeš nešto novo i gdje se nađe ta vječna inspiracija?

Poeziju pišem rjeđe nego prije, ali ipak pišem. Estradnim rječnikom rečeno za sada objavljujem „singlove“ po časopisima, a objava treće knjige će sačekati još neko vrijeme. Što se inspiracije tiče, Džo Stramer je pjevao „This Is England“, a mi koji pjevamo ovdje slobodno možemo reći „Ovo je Bosna“.

Portal Kulturište – kako je nastao?

Nastao je slučajno, tako što je moj brat htio da postane programer, pa mi je napravio sajt i rekao „izvoli piši i objavljuj“. Vidjećemo šta će biti.

Kakve su danas šanse portalu koji prezentuje dešavanja iz oblasti kulture? Kako i ko bira tekstove koji se plasiraju na portalu?

Takav portal bar u Banjaluci i te kako ima o čemu da piše. Ovdje radi sedam pozorišta, mnoštvo muzeja i galerija, a samo da se isprati rad Kulturnog centra Banski dvor, od kad je Mladen Matović na čelu istog, jednom portalu na dnevnoj bazi potrebno je nekoliko novinara. Problem leži u tome što su novinari iz oblasti kulture u novinskim i tv redakcijama znatno manje plaćeni od svojih kolega iz drugih redakcija, a ruku na srce potrebno im je više znanja od ostalih za ono što pišu ili govore. Kultura nije samoodrživa, pa se kulturnjaci uglavnom slabo snalaze u tzv. liberalnom kapitalizmu. Što se tiče Kulturišta, tekstove biram ja. Iako sam za sada jedini urednik portala, trudim se da to ne bude neki moj lični blog i da podjedako budu zastupljeni novinski i umjetnički tekstovi.

Foto: Borislav Brezo

Da se osvrnemo na novi projekat MSU RS „Ženska soba“ koji je nedavno održan kao dio pratećeg programa izložbe „Percepcije“. Bio si moderator panela „Žene u književnosti“, prenesi nam svoje impresije sa diskusije.

Bila je to jedna kvalitetna panel diskusija u idealnom spoju mladosti i iskustva. Žene, učenice u diskusiji, su se vodile tim da nije važno kojeg si pola, nego kako pišeš, a one pored toga što odlično pišu, odlično djeluju na javnoj književnoj i umjetničkoj sceni. Djeluju kao nezavisne i kao svoje.

Bliži nam se Drugi festival književnosti „Imperativ“. Jedan si od učesnika. Šta očekuješ i šta publika može da očekuje od ovog sjajnog događaja koji je naša Banjaluka dobila?

Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“, kao što mu i samo ime kaže, ozbiljno je prodrmalo književnu scenu u Banjaluci, zavalilo joj nekoliko šamarčina, probudilo je i natjeralo na pokret. Književna scena godinama unazad, kod nas, uveliko kaska za pozorišnom i likovnom. Udruženje „Imperativ“, a posebno istoimeni festival, ne garantuju da će tako i ostati.

Kako se nosiš sa životnim izazovima? Sjećas li se svog prvog posla, da li ga je bilo teško naći i dobiti?

Moj prvi posao bio je pored zapadnog tranzita u Banjaluci u vrijeme kad je isti imao dvije, a ne četiri trake. Prodavao sam lubenice na raspustu u srednjoj školi. Poslije sam radio i u prodavnici, potom i kao građevinac, električar, raznosio poštu, nosio i sastavljao namještaj i šta sve ne. Moj CV, dakle, otkriva da sam radio poslove do kojih se dolazi lako, ali sam zbog toga bježao od lake love, lakih žena i lake literature.

Po struci profesor srpskog jezika i književnosti, ali već dobro plivaš u vodama novinarstva. Koji su tvoji savjeti mladima koji se žele baviti ovim pozivima?

Nikad nisam radio kao Profesor srpskog jezika i književnosti, osim što sam održao nekoliko časova u dvije škole dok sam polagao ispit Metodika nastave na četvrtoj godini fakulteta, tako da u tom poslu nemam iskustva, pe ne mogu nikom dati ni savjet. Što se tiče novinarstva, mladima bih poručio – ne pišite kolumne prije nego što ne naučite napisati običnu vijest.

Znamo da je danas internet gospodar mnogim stvarima. Postoji li u ovom trenutku „pravo“ novinarstvo? Kakvo je stanje kod nas iz tvoje vizure novinara?

Iz mog iskustva gledano, književnost se bavi izmišljenim likovima koji govore suštinske istine, a novinarstvo istinitim likovima koji uglavnom pričaju laži. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je novinarstvo u oblasti kulture.

Foto: Borislav Brezo

Sjetih se pjesme grupe Majke „Mene ne zanima“ i stihova „Jer uvijek sam bio isti i svakom gledao u oči. Ne želim razmišljati o novom pogledu na život, želim razmišljati o ljubavi“. Ima li danas ljubavi – između ljudi, muškarca i žene, prema poslu kojim se bavimo, prema životu kojim živimo, uostalom ima li ljubavi prema samom sebi i idejama koje se javljaju u nama?

Ništa nije otrcano kao pjesme o posljednjim boemima i posljednjem bilo čemu. Kaže jedan lirski subjekt „ostaće pesma i uspomena na posednjeg boema…“. Pjesma i uspomena možda i ostanu, ali ostaće, jarane, i boema – ostaće ljubavi i života. Ljubavi i te kako ima i danas. Ljubav će nas sve nadživjeti, zbog toga nam je bolje da ne živimo mimo nje. Između ostalog, dokaz za tako nešto su i pjesme jedinstvenog Gorana Bareta.

Skoro si intervjuisao Neleta Karajlića. Kakve su emocije ostale?

Uvijek je lijep osjećaj kada oči u oči pričam sa ljudima uz čije sam stihove, knjige, filmove ili muziku odrastao. Momo Kapor je govorio da je intervju drama u dvoje, a u posljednjih nekoliko godina sam se zaista uvjerio da je tako. Nikad nisam mogao pretpostaviti da ću sjediti zajedno sa Dušanom Kovačevićem, Milovanom Vitezovićem, Matijom Bećkovićem, Svjetlanom Cecom Bojković, Neletom Karajlićem, Borom Đorđevićem i mnogim drugima. Nekada sam, međutim, bio sklon idolopoklonstvu ili pak osuđivanju postupaka ljudi čijem sam se djelu divio, a da te ljude nikad nisam lično upoznao. Sada, iako cijenim sve te ljude, znam da su oni isti kao i ja – sazdani od krvi i mesa, a fiziološke potrebe veoma slične. Ono oko čega sam bio u pravu, a što mi je potvrdilo novinarstvo, jeste da je čovjek što mu je veće djelo sve skromniji i normalniji.

Sa kim bi volio sarađivati i kakvi su planovi i želje za budućnost?

Volio bih sarađivati sa svim normalnim i talentovanim ljudima koji tek dolaze. Danas u Banjaluci, ali i u drugim gradovima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, imamo zavidan broj mladih i talentovanih, prije svega, glumaca, a potom i pjesnika, prozaista, muzičara, slikara. Trudiću se, ako nisam do sada, da njihovo djelo otkrijem, jer su oni najvrijedniji pažnje.

Fotografija: Borislav Brezo

Ostavite komentar..