Cvijeće ne bi bilo tako lijepo da nema trnja: Mlada književnica Ivana Lakić o stvaranju

Nisu nas učinili jakima oni što su nas ponizili, već oni što su nam pružili ruku kad smo bili na dnu.

Piše mlada književnica Ivana Lakić, autorka knjige U san odjevena. Studentkinja je Filološkog fakulteta u Banjoj Luci, za sebe kaže da je mornar koji brodi kroz život, onda kada su talasi u drugom smjeru. Neko ko duboko u sebi čuva onu dobru vilu i gleda samo srcem. Uporna i hrabra u svakoj namjeri da se zauvijek okruži dobrotom. Sanjar i hrabri ratnik u isti mah!
Talentovana spisateljica uvijek piše o dobroti, jer smatra da je dobrota neophodna za svakog od nas. A posebno u vremenu kada je zatvorenost i otuđenost prisutna svuda oko nas. Ističe da je najveći dar sadržan u onom trenutku kada postoji neko ko ti pruža ruku, kad ti je srce promrzlo. Ključ je u jednostavnosti od koje smo svi postali. Sve ono što nismo mi kad tad se izgubi, nestane i ode u vjetar. Ono što ostaje jeste snaga naših ruku i njihova hrabrost da zagrlimo snažnije i duže, zaključuje Ivana Lakić.

Foto: Milena Erceg

Prvu knjigu U san odjevena Ivana Lakić napisala je sa samo devetnaest godina. Njena druga knjiga je u pripremi, radi se o istorijskom romanu. Ova mlada književnica već duži vremenski period svoju pažnju posvećuje pisanju druge knjige. Proučavajući srednji vijek odlučila je da ga poveže sa današnjim vremenom, a kako to izgleda saznaćemo kada istorijski roman Ivane Lakić bude objavljen. Mlada književnica dodaje da upravo ti motivi pokazuju koliko je svaka ideja, misao i priča ono što ostaje vanvremensko.

Foto: Milena Erceg

Ivana Lakić ističe da nije lako biti pisac na Balkanu, ali je sigurna da će knjiga uvijek pronaći svoj put uprkos vremenu, prostoru i barijerama. Ona smatra da je mana malih sredina u tome što ne daju priliku za kreativnost, ali velika prednost je upravo to srce koje možemo ponijeti među ljude.
Počela je pisati jer je željela da sve što osjeća podijeli s nekim. Da sve svoje bure, oluje i patnje podijeli s ljudima. Motivisala ju je prilika da kroz svaku riječ napravi nešto svoje i drugačije. Sve što uradi ili napiše njen je način da izrazi zahvalnost za sve ono što je okružuje i što vrijedi.

Knjiga U san odjevena je zapravo autobiografija, odnosno dnevnik. U ovoj knjizi Ivana Lakić prikazuje sve ljepote i nježnosti jednog mladog čovjeka, razmišljanja o toplini i hladnoći i svemu onome što može zadesiti svakog od nas. Ističe da je u svojoj knjizi prikazala značaj prvih pedagoga koji nas vode kroz život i uče kako treba živjeti. Knjigu U san odjevena posvetila je svojoj profesorici Dobrili Malešević, koja je po Ivaninim riječima zaslužna za svaki njen uspjeh. Ona piše:

Bojim se da odem daleko od tog utočišta. Osjećaja da je uvijek tu i da je vidim odnekud. Lijepu, snažnu, sa srcem ispod ponča koje bije i uvjerava me da sam kćerka koja nosi lijepe dane. Nad mojim licem se spušta magla, neka čudna i ohola koja donosi led. Dok gledam težinu svojih damara, osjetim da je ona tu da obriše sve moje suze i spasi me od guste noći. Poljubila sam ruke svoje majke i poželjela da traje zauvijek…

Foto: Milena Erceg

Inspiracija

Smatra da je inspiracija nešto što dolazi spontano, polako, suštinski i onda kada je to srcu potrebno. Najviše je inspirišu ljudi, dobri ljudi. U njima pronalazi smiraj, oni su kopno koje je štiti od bure i zime. Kada ljudi o kojima pišemo postanu junaci naših priča, oni tada postaju dio nas i ostaju tu zauvijek, zaključuje Ivana Lakić. Razmišlja o njima, pravi ih od snova. Inspiraciju za pisanje pronalazi u sjećanju na sve one ljude koji su je učinili boljom. Drži se djedovog savjeta: Najbolju inspiraciju ćeš pronaći gledajući sva ta lica za stolovima i kariranim stolnjacima. Voljela bi da se zauvijek preseli na neko ostrvo, da tamo stvara. Zimi bi pravila burad za vina, a ljeti ta vina prodavala i pisala knjige. Vjeruje da bi to bio njen idealan prostor za stvaranje. Ivana Lakić ističe da je proza nešto što je svakodnevno inspiriše i što joj daje više prostora za sopstveni izraz. Smatra da je u prozi dosta sigurnija, te da je proza njeno utočište.
Andrićev stil pisanja oduševljava našu mladu spisateljicu, a nedavno je zavoljela Gorana Petrovića. Dodaje da su njegove knjige sklonište od njezinih nemira. Isidora Sekulić je neko ko je iznova budi. Ivana se trudi da bude svoja, a dobri pisci daju joj snagu da napravi vlastiti ram, čvrst i postojan, na zidu života. Njeni likovi dolaze spontano, slučajno i uvjek u pravom trenutku.

Talentovana književnica dobro se snalazi u svijetu kritike. Smatra da je ljudima teško ugoditi, nekome će se dopasti ono što radimo, nekome neće što je opet u redu. Misli da bi ovaj svijet bio dosadan da nema prepreka i ljudi koji bi sve uradili samo da ospore ono što radite. Ne opterećuje se time, važniji su joj oni ljudi koji vole one što stvara. Kako kaže: Oni koji prepoznaju otkucaje moga srca!

Foto: Milena Erceg

Poruka Ivane Lakić svima koji sanjaju i maštaju a iz nekog razloga ne ostvaruju svoje ideje:

Kada ti život nametne put trnja i cvijeća, ne ostaje ništa drugo nego da skineš cipele i hrabro kreneš kroz trnje i cvijeće. Smatram da to cvijeće ne bi bilo tako lijepo da nema trnja. Tako je i sa nama. U onom trenutku kada ti se učini nešto nemoguće, važno je spoznati da je to snaga sadašnjeg trenutka. Ne traju ni sve tuge vječno, niti svi bolovi mogu biti jednako teški, dok nas snaga izdržljivosti uči da budemo ponosni na sebe. U toj upornosti se rodi ono što mi jesmo, istinski zaljubljenici u vlastite snove. Sve drugo je manje važno!

Ostavite komentar..