Belinda Božičković: Svaki aplauz je čaroban

Kad razgovaraš sa nekim ljudima nije bitno mjesto ni vrijeme, ni sat ni dan. Ta subota, poslijepodne, bila je divna i mislim da bismo mogle razgovarati još satima da nas obaveze nisu zvale. Elem, društvo mi je pravila mlada i talentovana glumica Belinda Božičković. Svojim trudom i radom pokazala je da je gluma ono što je željela od djetinjstva i bez obzira na uspone i padove i dalje, kada zatvori oči, zna da bi bila baš tu gdje je sada, tu gdje je nasrećnija, tu na daskama koje život znače. Pričale smo o mnogim temama, a najzanimljiviji dijelovi su u nastavku teksta.

Djetinjstvo – Da li si uvijek znala da želiš da postaneš glumica, ili je to došlo onako spontano, pred upis na fakultet?

Ne znam da definišem kada se želja za glumom javila. Sjećam se da je moja sestra u srednjoj školi radila predstavu sa svojim drugarima Pokondirena tikva i tada sam i ja učila sa njom tekst i od tada sam u dramskim i literarnim sekcijama… Kada je došlo vrijeme za upis na fakultet, odmah sam znala da ću pokušati sa upišem glumu, nije postojala alternacija, nekako sam duboko u sebi vjerovala da je to put za mene. Ništa o glumi nisam znala, i u sve sam ušla naivno i čista srca. Moj  tata je bio sjajan imitator, pradeda je radio u pozorištu, tako da vjerovatno odatle vučem tu ljubav. 

Akademija – Da li se sjećaš svog prijemnog ispita, sa čim si se predstavila i da li se možeš sjetiti tadašnje emocije?

Svega se sjećam, nevjerovatno koliko su jake emocije i kako se tako jako urežu u pamćenje i u srce. Radila sam recitaciju Takva sam, kakva sam, Žak Prever, dramski monolog Sestra Batrićeva, Gorski vijenac i komični monolog Danica, Balkasnki špijun.

Bila sam uplašena, uzbuđena… Prijemni je trajao sedam dana, i nikada nisam osjetilla takve oscilacije u vjeri u sebe i u emocijama. Jedan dan sam zadovoljna, drugi dan plačem i pitam se otkud ja tu.

Za prijemni me je spremao moj nastavnik Gligor Muminović i jako sam mu zahvalna na tome. O samom prijemnom bi se moglo jos puno pisati… Poslije glume upisala sam režiju, završila sam dvije godine i odmah sam počela da radim.

Talenat – Talenat je ono što moramo imati ili se nauči postati glumac?

Potreban je talenat, naravno, bar neko malo zrno i velika želja da  učis i da se razvijaš. I još mnogo toga. Radim u Studiju Jazavac, kao jedan od predavača glume i radim sa malom djecom. Nevjerovatno je kako
se već kod tako mlade djece može uočiti ogroman talenat. Naravno, ko zna da li će ih gluma zanimati kada porastu i da li će se baviti time, ali hoću da kažem, talenat se može vrlo rano uočiti.

Pozorište – Koji je to aplauz koji pamtiš? Kako se osjećaš nakon odigrane predstave i koliko je potrebno da se vratiš u svoju realnost? Postoji li neka uloga koju silno želiš odigrati?

Svaki aplauz nakon svake predstave je čaroban. Ne dijelim ih. Zavisi koliko je zahtjevna uloga. Prije dvadesetak dana smo igrali Malo blago u Jazavcu, publika je to veče zaista bila posebna, i toliko su disali sa nama i bodrili nas, da smo nakon poklona Nataša, Slađa i ja iza scene se zagrlile i plakale. Postoje neki momenti, kada se više stvari poklopi i složi, i nemoguće je opisati šta se tu dogodi, ali neka magija svakako da. 

Željela bih odigrati Hedu Gabler, Henrik Ibzen. Velika uloga, predivna drama, ali sam i za mjuzikl,  pa ko zna, možda se i desi nekada. 

Režija – Pozorište i režija, koliko se ta dva zanimanja razlikuju, u čemu više uživaš? Da moraš da biraš šta bi prevagnulo?

Da moram da biram, gluma. Ali, ne moram. 😊 Podjednako uživam u obe uloge. Jedina razlika je kada režiram, sve je u mojim rukama, i imam veću slobodu da se izrazim. Mnogo je veći izazov. 

Podrška – Šta smatraš svojim najvećim uspjehom? Kako podnosiš kritiku, čije mišljenje ti je važno?

Najveća podrška su mi suprug, majka i sestra. 

Moj najveći uspjeh je to što sam majka. Jedno novo razdoblje u mom životu u kom maksimalno uživam. Sa sruge strane, one poslovne, zaposlenje u Narodnom pozorištu, bila sam presrećna. Svake noći se zahvalim na svemu i stvarno sam zadovoljna svojim životom. Kritiku u poslu dobro podnosim i volim je, jer sam se hiljadu puta uvjerila da je to jedini put za napredak. Ali kritiku kod kuće, nekako teško. Još uvijek se učim. To mi je velika mana. 

Pandemija – Pojava korona virusa je uticala na sve nas, kako se vi glumci nosite sa tom preprekom? Ljetna scena u Jazavcu je bila sjajna ideja, šteta što nam ljepše vrijeme nije naklonjeno, kako se vama to sve činilo?

Učeni smo da igramo i ako je jedan čovjek u publici, ali prvi put smo to sada iskusili. U Brčkom na festivalu smo igrali za petnaest ljudi u sali. Igrali smo, naravno, kao da je puna sala, jer to gledaoci zaslužuju, ali je to svakako bio novi izazov i nova, pomalo čudna, okolnost za nas. Ne osjetimo publiku, jer su ispod maski, vjerujem da je i njima neprijatno, ali unatoč tome dolaze na predstave. Zato će umjetnost uvijek opstati, i neće je ni ovaj virus uništiti. Naravno, radujemo se boljim vremenima i da se sve vrati u normalu. Sva pozorišta u Banjoj Luci su organizovala igranja na otvorenom, jer nam je stalo do toga da radimo svoj posao. Bilo je divno i uživali smo u tim izvođenjima.

Publika – Pozovi publiku na tri predstave u kojima igraš i bar na tri koje su ti baš baš drage.

U tri i igram,  hahaahhaa… Malo blago, Zlatno doba, Odumiranje međeda. Tri koje su mi drage: Mrešćenje šarana, Balon od kamena,  su predstave kakve ja volim, ali nažalost, više ne igraju. Usamljeni Zapad, Karolina Nojber, Ožalošćena porodica su isto tako sjajne predstave.

AnegdotaSjećaš li se neke smiješne situacije, ili neke koja je za tebe bila simpatična ili zanimljiva?

Sjećam se jedne večeri na ljetnoj sceni. Igrali smo Malo blago, pola osam naveče, publika treba da stigne, a u restoranu preko puta nas počinje da svira muzika uživo, jer je u toku svadba. Morali smo za petnaest
minuta prebaciti svu scenografiju (mašine za pranje veša), svjetlo i rekvizite u salu… i onda dolazi publika koja ne zna ništa o tome, a mi moramo biti profesionalni i odigrati predstavu , kao da se ništa nije dogodilo. Sve su to čari ovog zanimanja.

Slobodno vrijeme – Šta je ono što te opušta, u čemu uživaš? Koliko Banja Luka utiče na tebe?

U slobodno vrijeme se igram sa bebama, imitiram vjevericu, crtam i slažem tablu sa životinjama. Imam kćerku, tako da mi ona organizuje slobodno vrijeme.  Uzivam u čitanju, kada stignem. Odrastala sam svuda, završila u Banjoj Luci, ovdje su mi sada porodica i prijatelji i volim je. 

PorukaŠta bi savjetovala budućim studentima glume?

Treba da se dokažu dok su studenti, tada treba da rade i da grizu. Da se bacaju u vatru. Samo rad, rad i rad. Ako rade crtaće da ih imaju dvadeset, ako rade imitacije da ih imaju trideset… Rad se uvijek prepozna. Znam da je to lakše reći no uraditi, pogotovo kad imaš osamnaest godina. Ima dosta dobrih studenata, koji su talentovani i sjajni ljudi sa kojima je divno raditi i svi zaslužuju da rade i žive od glume.

Snovi i stvarnost – O čemu trenutno maštaš? Neki od planova za 2021. godinu ?

Maštam o tome da završim master iz režije, da igram u dobrim predstavama, radim sa divnim ljudima, učim i napredujem. 

                                               Foto: privatna arhiva i Elem.ba

Ostavite komentar..